Samopouzdanje je važno za svakoga od nas jer proizlazi iz ljubavi i vjere u sebe, vjere da mogu postići, riješiti, imati ili ostvariti. Samopouzdan čovjek voli i podržava sebe i što god da mu se u životu dogodi on zna kako uvijek može krenuti ispočetka jer postoje opcije. Samopouzdanje određuje kako ćemo putovati svojim životom, …
Šesti se korak zove zahvalnost. Oprostite mi na ovoj tvrdnji, ali mi smo kronično nezahvalni i toliko toga u životu uzimamo zdravo za gotovo.
Peti je korak davanje. Iako mislimo kako mnogo toga dajemo, partneru, djeci, društvu… No, ne dajemo li sebe, uopće ne dajemo.
Četvrti korak, najuzvišeniji i najdublji od svih, je opraštanje. Opraštanje nas oslobađa od prošlosti i krivnje, opraštanje rastvara zamjeranja i drži nas u sadašnjem trenutku.
Treći korak ove priče je odlučivanje, donošenje odluka na svakom događaju bez otezanja i zaustavljanja životnog toka. Donositi odluke trebalo bi nam postati normalno poput disanja.
Pod drugim životnim korakom navodim prihvaćanje – samoprihvaćanje te prihvaćanje drugih ljudi i događaja koje nam nosi život. Znamo kako se sve događa s razlogom, a ta nam spoznaja ipak malo olakšava situaciju kad su u pitanju događaji koji moraju boljeti.
Svjesnost je prvi korak u mijenjaju sebe. Svaki svoj duboko zakopani obrazac moramo osvijestiti kako bismo se iscijelili. Ako ne volim sebe, kako mogu voljeti nekog drugog? Ako ne volim samu sebe, kako mogu tražiti da me voli netko drugi?
Ponekad pišući otvaramo svoje rane i znamo da, tek kad otvorimo ranu, postoji šansa da će zacijeliti. Kad se jednom razotkrijemo, tad smo na pravom putu preobrazbe. Kad jednom pokažemo svoje pravo lice, tek tada možemo preobraziti svoju svijest. Prvo, potreban nam je prostor. U sebi nosimo toliko prošlosti – pravo odlagalište otpada mrtvih stvari …
