Četvrti korak, najuzvišeniji i najdublji od svih, je opraštanje.
Opraštanje nas oslobađa od prošlosti i krivnje, opraštanje rastvara zamjeranja i drži nas u sadašnjem trenutku.
Zbog neopraštanja nam ne ide od ruke i nismo prisutni “sada i ovdje”. Sve bolesti izviru iz neopraštanja.
Kad nam netko kaže kako imamo neizlječivu bolest, to samo znači kako je lijek u nama. Liječnik će riješiti posljedicu ali će ostati uzrok jer uzrok spava u nama.
Svaka promjena mentalnog sklopa i obrazaca nužnost je na putu ka izlječenju.
To što nam je netko učinio prije deset godina ili dva dana, naša je prošlost, a prošlost treba ostaviti tamo gdje se i dogodila.
Ne trebamo opravdavati loša ponašanja drugih, iako znamo kako nam drugi čine samo ono što im mi dopustimo.
Noseći u sebi mržnju i zamjeranja prema nekome identično je situaciji u kojoj popijemo žlicu ubojitog otrova i čekamo da umre onaj kojeg mrzimo. Njemu neće biti ništa od naše mržnje, ali nama hoće.
Ne postoji formula po kojoj možete opraštati. Treba se pustiti i krenuti. I tu svatko bira svoj način.
Ne trebamo ući u zaborav, ali moramo oprostiti. I čim smo spremni ući u proces opraštanja, već smo na putu iscjeljenja.
O šest razina koje su me dovele do izlječenja možete čitati u knjizi “Šest milimetara – Ispovijest o boli i pobjedi”.