Pod drugim životnim korakom navodim prihvaćanje – samoprihvaćanje te prihvaćanje drugih ljudi i događaja koje nam nosi život.
Znamo kako se sve događa s razlogom, a ta nam spoznaja ipak malo olakšava situaciju kad su u pitanju događaji koji moraju boljeti.
Nekada znamo bacati svoju energiju i vrijeme uvjeravajući druge kako mi najbolje znamo što je dobro za njih. Borimo se s drugima i dokazujemo im svoju viziju njihovih života i kretanja te svoje “dobre namjere”.
Zaboravili smo kako ne smijemo i ne možemo mijenjati druge. Možemo mijenjati samo sebe i jedino je to dostojna poruka.
Sve što nam dođe u život, stiglo je s razlogom.
Kad govorimo o prihvaćanju, trebali bi shvatiti kako je prihvaćanje priznavanje gole činjenice, bez uljepšavanja, okretanja, nadanja i zavaravanja.
S činjenicom ne trebamo ući u prijateljstvo, ne treba nam se sviđati, ne trebamo se s njom slagati, ali je moramo prihvatiti. To je način zbog kojeg nam život teče poput rijeke i ne zaustavlja svoj tok.
U prirodi života je da stalno teče, struji i odnosi u nepovrat sve što otpustimo.
Vrlo često proturječimo samima sebi. Djela nam idu u jednom smjeru, osjećaji u drugom, a misli u nekom trećem.
Tako postajemo rascjepkani i neuravnoteženi i to je naša nevolja jer kroz nju gubimo cjelovitost.
Prihvaćanje samog sebe početak je prihvaćanja svega. Prihvaćanje stvara sredinu u kojoj raste ljubav.
O šest razina koje su me dovele do izlječenja možete čitati u knjizi “Šest milimetara – Ispovijest o boli i pobjedi”.