Šest životnih koraka – Uvod

Ponekad pišući otvaramo svoje rane i znamo da, tek kad otvorimo ranu, postoji šansa da će zacijeliti. Kad se jednom razotkrijemo, tad smo na pravom putu preobrazbe. Kad jednom pokažemo svoje pravo lice, tek tada možemo preobraziti svoju svijest.

Prvo, potreban nam je prostor.  U sebi nosimo toliko prošlosti – pravo odlagalište otpada mrtvih stvari – i nema dovoljno mjesta za sadašnjost.

Odlagalište otpada mrtvih stvari nastavlja sanjati o budućnosti. Polovicu tog prostora zauzelo je ono čega više nema, a drugu polovicu ono čega još nema. Sadašnjost ostavljamo da čeka na cesti.

Točka od koje sve polazi je ljubav prema sebi, da budem preciznija,  trebamo voljeti sebe bez obzira na sve.

Ljubav prema sebi temelj je svih ostalih ljubavi

Prihvatiti svoje mane, greške, ljutnje, zagrliti svoje boli, poljubiti svoju tugu, samokritiku zamijeniti samoprihvaćanjem. Prirodna ljubav prema sebi i duboko poštovanje trebaju postati naš imperativ, a ne iskrivljeno samoljublje, lažna taština i oholost.

Naše je društvo stigmatiziralo ljubav prema sebi dajući joj zajedljivu etiketu “egoizam” pritom ne uzimajući u obzir kako su egoisti ljudi koji uopće ne vole sebe već koriste druge da nahrane svoje unutarnje gladne zvijeri.

Emocionalna glad i praznina stalno traže hranu negdje drugdje nemajući pojam o tome kako sve što nam treba, i sve što će nam ikada trebati, čuči i čeka tu,  u nama. Svi smo vlasnici svoje unutrašnje mudrosti, onog mjesta u vlastitoj nutrini u kojem poznajemo vlastitu vrijednost, onaj dio sebe koji je ispunjen čistom ljubavlju.

Svakoga od nas život uvijek voli

I kad smo bijesni, živčani, autodestruktivni ili sretni. A mi? Mi volimo život samo kad nam donosi one događaje koji nam pašu. A kada se u tom našem životu dogodi nešto što nas boli ili protiv čega se uzjogunimo, tada život postaje proklet, nemilosrdan i grozan.

Kako li smo samo podložni dvostrukim mjerilima. Smatram kako sve to proizlazi iz našeg vjerovanja kako negdje postoji život koji ne boli. Težimo bajci iako znamo da su bajke nestvarno štivo ispisano na listovima knjiga za djecu.

Čim prije osvijestimo činjenicu o životu, bit će nam lakše, jer život mora i boljeti. Kako bismo inače rasli, učili i razvijali se? I tragedija može postati naše najveće dobro ako joj pristupimo na način koji nam omogućava da rastemo.

 

O šest razina koje su me dovele do izlječenja možete čitati u knjizi “Šest milimetara – Ispovijest o boli i pobjedi”.

 

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)